petak, 21. studenoga 2014.

Isfrustrirana sam (18+)

Danas je 25. obljetnica usvajanja Konvencije o pravima djeteta. Prisustvovah zanimljivoj debati debatnog kluba Bušmani u uredu dječje pravobraniteljice. Afirmacijska i negacijska ekipa raspravljale su o tome je li Konvencija ispunila svoju ulogu u Hrvatskoj.
Slažem se - RH je, potaknuta Konvencijom, poduzela mnogo toga, no kako je rekao jedan od debitanata - puno je više onog što nije poduzela, ne po Konvenciji, nego po zdravom razumu.

Čitajući ovaj članak, tipično hrvaCki, kao da gledam niskobudžetnu tragikomediju snimanu u najrazvijenijim krajevima Ladislava Sokolovečkog (no hard feelings).
Imamo, dakle, maloumnog stvora ameboidnog kvocijenta inteligencije (džaba široka ramena kad je pamet malena - stara narodna) koji maltretira dijete i zatim to koristi u svrhu promidžbe, roditelje kojima je to čisto normalno jer gospon doktor zna kaj radi, par bezličnih statista i, moj favorit, država (institucija) koja dopušta da stvor prenoći u pritvoru i izađe van. Eto tako. Jer se to može. Jer on ima neka prava. Jer je čovjek. Jer nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja.  Jer nema dokaza. Jer je jutjub prevara za napaćeni narod. Jer je država u banani. Jer mi se sere od svega.

Da, tko radi taj i griješi, uvijek ima loših primjera, ništa nije savršeno i još tisuću drugih patetičnih sranja, blablabla, ali k vragu sve ako je ovo dopustivo. Sramim se što živim u zemlji u kojoj se ove stvari događaju (i prihvaćaju!) i što se uopće dovodim u situaciju da
pod a) umjesto da odem spavati ja se iskaljujem na tastaturi i
pod b) mislim kako me nijedna pedagogija ne bi spriječila da (u slučaju da imam priliku) isprebijam dušu iz ovog smrada, a onda i iz onog tko mu dopušta da djeluje slobodno na bilo koji način.

(Ako niste vidjeli dotični snimak, ni nemojte gledati. Nemojte.)

Povodom Međunarodnog dana djeteta i 25. obljetnice Konvencije, ja vam od sveg srca želim da živite i uživate sva svoja prava kako biste se mogli punim plućima boriti za poštivanje dječjih. Guglajte Konvenciju i pročitajte je ako nikad niste. Posudite slikovnicu o dječjim pravima i približite ih svojem djetetu. I susjedovom, ako susjed nema vremena. Naučite ih da imati prava znači imati i odgovornosti. Pomozite im da nauče doći do cilja bez da ugroze drugog.
Prijavite seronju iz zgrade koji maltretira dijete, suprotstavite se ženi u dućanu koja je opalila klinca jer kaj si on zamišlja, dobil je već jednu čokoladu i potrudite se da nastavnik glazbenog koji ima naviku opaliti pokoju pedagošku ne kroči više u školu. U slučaju da imate vraške sreće, potrebna je samo prijava, ostalo će obaviti zadužene službe, u svakom ostalom slučaju vjerujem da ćete se morati pomučiti da ispunite svoj cilj. Ali isplatit će se. Nema ništa važnijeg od sretnog djeteta.

A uostalom, ne morate činiti velike stvari. Velika putovanja počinju malim korakom. Učinite neku sitnicu za sebe, zagrlite susjedovog malog, zaboravite na tren obaveze i prošećite s djetetom, popustite i kupite Kinder jaje, igračkica znači više od zdravih zuba... Potrebno je toliko malo da bismo bili sretni.





A ako ikad sretnete nekog stvora kao što je onaj s početka priče, zaboravite sva moja baljezganja o širenju ljubavi. Zaboravite pedagogiju. Just do it.

utorak, 21. listopada 2014.

Kad si gladan - jedeš!


piše: dr. sc. Milivoj Jovančević, dr. med., specijalist pedijatar

Izvor

Roditelji čija djeca imaju sjajan apetit nisu ni svjesni kakvih su muka pošteđeni. Vrlo je zanimljivo kako se nešto što je sasvim prirodno i što se kod zdrave djece odvija sasvim spontano može postati predmetom teških problema u njezi male djece. Pokušat ću navesti nekoliko tipičnih situacija i rasvijetliti mehanizme koji uzrokuju odbijanje hrane.

Prije svega najčešće se susreće neprimjereni kriterij koliko dijete treba pojesti u jednom danu. Drugi, najčešće krivo procijenjeni parametar po kojem bi dijete trebalo jesti je stanje njegove uhranjenosti pa često normalno uhranjena djeca budu proglašena premršavima i počinje forsirano hranjenje. Forsirano hranjenje (kako uglađeni izraz za nasilje i traumatiziranje djece!) najčešće ne primjenjuju roditelji u kojima postoji trag takvog nasilja u vlastitom djetinjstvu.

Količina hrane koju dijete uzima povremeno može značajno varirati: postoje razdoblja kada se naprosto pitate od čega to dijete živi. Iz mog iskustva najčešće glasi – od neizmjernih količina sokova i čajeva koje djeca piju između obroka. Time održavaju razinu šećera u krvi, a znamo da se tek padom njegove razine javlja osjećaj gladi.

Izvor

U vrijeme redovitih obroka djeca najčešće biraju što će jesti – jedu samo ono što vole, a sve ostalo odbijaju i bacaju roditelje u očaj. Tipično je da su ova djeca obično dobro uhranjena jer kroz dan unose dovoljne količine kalorija (šećer u napitcima).

Logična reakcija roditelja je strah da će dijete oboljeti zbog gladi. Postaju spremni na bilo kakve kompromise – nude više vrsta jela za svaki obrok ne bi li dijete možda prihvatilo koje od njih, hranjenje postaje glavna tema u kući, za djetetom se nosi tanjur i žlica... Jedna za mamu... Sada jedna za tatu... Sada ide avion i nosi papicu: aaaaa....mmmmm...

U osnovi se događa ista stvar kao i kod problema s pražnjenjem crijeva. Hranjenje je popraćeno cijelim nizom ''ukrasa'' i ukrasi sami po sebi postaju razlogom da se njima dijete i bavi, a ne da jede. Osim toga ako dijete ne jede – biva nagrađeno pažnjom i ugodom okoline. Kasnije možda i neugodom ali to postaje manje važno: važan je osjećaj da postoji prekidač koji dijete dovodi u centar zbivanja i koji mu daje roditeljsku pažnju.

I ovdje su djeca podcijenjena – ne postoji vjera da su sami sposobni preuzeti brigu o uzimanju hrane koja im je dostupna ako su gladni. Sumnja se u elementarnu funkciju djeteta.
Iznimno rijetko se susreću djeca koja nemaju osjećaj gladi. To su djeca koja moraju naučiti uzimati hranu iako nemaju osjećaj gladi. Već u dobi od 6 mjeseci djeca se mogu naučiti uzimanju grane iako nisu gladna. Prema tome, zdrava djeca neupitno i suvereno vladaju time.

Relativno je jednostavan način kako pomoći roditeljima (primarno) i djeci. Prije svega treba isključiti uzimanje slatkih napitaka između obroka. Hranu treba ponuditi za stolom i po mogućnosti u društvu ''dobrih jelaca''. Nakon što dijete pokaže da ne želi jesti može ga se još jednom ponuditi, a ako kaže – ne, tanjur treba maknuti, a dijete otpraviti od stola. Sve navedeno treba činiti odlučno i bez iskazanih emocija. Time je poslana poruka: odlučio si da nećeš jesti, onda ćeš biti i odgovoran ako budeš gladan. Nitko te neće moliti da jedeš i ne budeš gladan; nitko neće niti brinuti za tebe ako budeš gladan do idućeg obroka. Tako smo izbjegli mogućnost uporabe hranjenja kao sredstva za ''nagodbe''; isključili smo prekidač roditeljske pažnje.

I na kraju, jedan dio djece dosta dugo nakon navršene godine dana života ide na spavanje s bočicom. Uspavljivanje bočicom u dobi nakon godine dana nosi nekoliko opasnosti. Prije svega to je jedan od način zadovoljavanja emocionalnih potreba djeteta (umirivanje) koji je primjeren u dojenačkoj dobi; potom postavlja hranu u funkciju zadovoljavanja emocionalnih potreba što se kasnije može pokazati pogubnim u nastanku pretilosti. I konačno, hrana stvara naslage na zubima koje pogoduju rastu bakterija i uništavanju zubne cakline. Stoga, nakon navršene godine života, preporučam da se hranjenje u cijelosti i sasvim jasno razdvoji od spavanja. Nakon večere slijedi pranje zuba i odlazak na spavanje.

Izvor

Članak preuzet iz časopisa: Moj vrtić - priručnik za sretnije odrastanje. Broj 24/25 – 2013.

četvrtak, 19. lipnja 2014.

Ho-ho-ho, darivanjeee!! :)



Draga djeco velika i mala,
na Facebooku sam obećala darivanje kad prođemo 500 lajkova  jer je to za mene malu ogromna brojka, no izdogađalo se hrpa toga i morala sam zapustiti blog i ne posvetiti se tome onoliko koliko zapravo želim tako da zasad čekam trenutak kad će se to zbilja desiti.
Vama hvala na praćenju, čitanju, komentiranju, lajkanju, svemu. Hvala vam što se javite ponekad samo da pohvalite rad, hvala što me preporučujete, hvala na svakoj zahvali kad vam pomognem sitnim savjetom ili preporukom. Lijepo je osjećati se cijenjen, a još je ljepše pomoći. Komunikacija s vama me podsjeti da još ima dobrih ljudi i velike djece što me iskreno veseli.

Da ne duljim, idemo se igrati.

Dugo sam smišljala što uopće pokloniti, a onda mi je jučer jedan petogodišnjak dao ideju. A tko bi drugi. :) Dolaze vrućina i svi volimo sladolede. Netko voćne, netko čokoladne, netko miješa okuse, nekome je bitno da se zove sladoled. Ovo ljeto izrađujem svoje sladolede i pokušavam ih učiniti zdravijima koliko god je to moguće i moji mali prijatelji ih vole.
 

Trenutno iskušavam sirovi sladoled od banane i veselim se jutru za kad su prognozirali duboko smrzavanje. :)
Primjetila sam da frendači preferiraju sladolede na štapiću (popsicle) pa ih radim u ovakvim kalupima.
 
I to je upravo ono što sam odlučila pokloniti nekome od vas: nekoliko kalupa za fine, domaće, zdrave sladolede. Ili kolače od blata. Ne znam što vam je draže. Odlučite sami. :) 
Da biste sudjelovali u darivanju potrebno je:


  1. Lajkati moju Facebook stranicu Janine igrarije
  2. Podijeliti sliku nagradne igre s opcijom public
  3. Ostaviti komentar ispod slike s imenom i prezimenom i možda prijedlogom za domaći sladoled. Ili kolač od blata. Ili nešto treće. Što biste vi stavili u ove kalupiće? :)

Darivanje traje od 19.6. do 6.7.2014. u ponoć.
  • Sudjelovati mogu osobe s područja Hrvatske, zbog hrvatske pošte i visokih cijena usluga za međunarodno slanje.
  • Nagrada je prikazana ilustrativno i u stvarnosti će izgledati drugačije. Pobjednika bira random.org.
  • Šaljem paket isključivo na ime kojim ste se potpisali u komentaru. Ovo skromno darivanje omogućeno je mojim još skromnijim džeparcem tako da u slučaju muljanja, ostavljanja više komentara od strane jedne osobe i sličnih situacija, automatski diskvalificiram osobu i biram novog pobjednika. Prvenstveno želim nagraditi one koji me prate, a ne grebatore za ovu ionako malu (ali punu ljuuuubavi) nagradu. 


Za sva dodatna pitanja možete mi se obratiti putem maila janineigrarije@gmail.com ili porukom na Facebook stranici https://www.facebook.com/janineigrarije.

Nadam se da ćete igrati i želim sreću svima! :* 
Zagrljaj!

srijeda, 12. veljače 2014.

Kiši, kiši kiša...

Kiša već neko vrijeme ne prestaje. Pola je mojeg kraja poplavljeno, a prije nego što otperjam natrag za Zagreb razmišljam nabaviti neki čamčić ili barem prošetati svoje gumene patkice. 


Izvor

Dijelim i s vama nekoliko ideja kako kišni dan učiniti zanimljivijim. Izvan kuće, naravno, jer aktivnosti pod krovom su nezanimljive dok vani pljušti. Pregršt je stvari koje možete raditi vani na kiši, zavisno o interesu vašeg djeteta (eto informacije koju zasigurno prvi put čujete). Čizme, kabanica/kišobran i malo dobre volje su sve što morate imati.


Dobro, možda i plivalice.

Možete napraviti mjerač kiše (iskoristite stare boce, staklenke, bačvic) pa se igrati vidovnjaka i proricati koliko će kiše pasti u 5 minuta, koliko u sat vremena (možete označiti centimetre vodootpornim markerom ili jednostavno vidjeti koliko ćete čaša uspjeti napuniti). Ne zaboravite nagraditi najboljeg proricatelja.

Izvor

Ako skupite dovoljno kišnice, možete pokušati napraviti ogromne mjehuriće. Omjer za 12 šalica vode je sljedeći: 2 žlice praška za pecivo (ne sode bikarbone), 1 šalica gustina i 1 šalica deterdženta za posuđe. Balone možete raditi hulahopom ili izraditi nešto poput ovoga na fotografiji.

 
Izvor

Kolačići od blata su dio stare škole, ali juha od blata se čini kao dobra ideja. Evo prijedloga za serviranje (osobno više preferiram čičak umjesto ružnih latica).

Izvor

Imate inženjera u kući?  Iskoristite ga. Možete potražiti crve ili kišne gliste pa im od raznog prirodnog materijala izgraditi kuću, naselje ili cijeli planet. Najbolje je krenuti od dobrog projekta.

Izvor

Izvor

A ako već crvi imaju nastambu, zašto i vi ne napravite svoju utvrdu za zaštitu od kiše? Vrt, balkon ili terasa, svejedno je, bitno da ne kisnete i da vam je toplo.

Osobno nisam neki graditelj, vjerujem da bi mi se i kuća za crviće srušila u kratkom roku, tako da umjetničkim dušama poput mene predlažem da fotografiraju kapi kiše (ako posjedujete dobru opremu).

Izvor

Također, možete crtati perivim flomićima po prozoru ili, u nedostatku perivih flomastera, nacrtati nešto običnim na papiru pa odnijeti van i gledati kako će kiša izobličiti vaša djela.

Ako imate kišobran, stanite na trenutak pa poslušajte riječi koje kapi kiše izgovaraju kad padnu na vaš kišobran. Uvjerena sam da ćete razumijeti svaku riječ.

Izvor
(Offtopic - ako netko zna gdje ima ovakvih kišobrana za odrasle, molim da mi se javi. Hvala.)

Sportaši ne bi trebali propustiti nogomet na kiši, pogotovo ako su na travi velike lokve ili živo blato. Zabava zagarantirana. Pogotovo onima koji će poslije prati odjeću.

Izvor

Neke od stvari koje možete raditi dok kiši su vam dobro poznate, ali vjerujem da su uvijek iznova zabavne: hvatanje kapljica kiše jezikom ili skakanje po lokvama. Ako imate dovoljno velike lokve, možete i zaplivati. (Ili pustiti svoje gumene patkice kao što ja to namjeravam.)
I za kraj, ne zaboravite zapjevati i zaplesati na kiši, bez toga je kišni dan zbilja bljak. (Savjet plus: zapalite logorsku vatricu ako imate mogućnosti pa plešite oko nje, čula sam da se tako doziva sunce.)
Do sljedećeg puta, patkice i ja šaljemo zagrljaj.

četvrtak, 9. siječnja 2014.

"BITI DIJETE" ne bi trebalo boljeti

     Za (patetični) početak vam svima želim fantastičnu novu godinu! :*

Izvor
Moram napomenuti kako je znanstveno dokazano (istraživanje je provodila moja malenkost tokom ove 22 godine svog života metodom case study) da se po dočeku i početku godine ne može suditi kakva će biti cijela, pa ako ste 31.12. oko ponoći bili u pidžami umjesto u Beču i ako ste posljednjih tjedan dana na antibioticima jer je vrijeme šugavo i ne doprinosi našem zdravlju, nemojte očajavati! Ja imam rješenje!
Zajebavam se, htjedoh vam poželjeti da radite ono što volite s osobama koje volite i vjerujem da će vam cijela godina biti spektakularna! :)

Izvor


     Nakon ovog znanstvenog uvoda visoke kvalitete, nekoliko riječi o onome što me (napokon) potaknulo na ovaj post. U sklopu novoupisanog studija pedagogije (razlog zašto su se postovi o radu s djecom prorjedili :( ), na kolegiju iz Osnova socijalne pedagogije jučer sam slušala zanimljiv seminar o nasilju. Gošće su bile voditeljica CAP programa iz Udruge roditelja Korak po korak te dobitnice nagrade Luka Ritz, Katja Komazec i Lamia Belošević.

Prezentacija o CAP programu osobno mi je bila najzanimljivija. CAP (Child Assault Prevention) program jedan je od najvalitetnijih i najobuhvatnijih programa primarne prevencije zlostavljane djece u svijetu. Nema smisla da prepričavam plan i program jer sve navedeno, uključujući kako i gdje možete educirati vlastiti tim, možete saznati na ovom linku.

Filozofija CAP-a glasi: 
Svako dijete ima pravo biti sigurno, jako i slobodno!

Jeste li znali da je, prema istraživanju Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba,
16% djece tjelesno zlostavljano,
16,5% djece verbalno zlostavljano i
njih 14% seksualno?

Izvor


Nasilnici vole slabije žrtve, logično, a tko je slabiji i bespomoćniji od djeteta? Djeca su najranjivija skupina, prvenstveno zato jer nemaju informaciju o oblicima nasilja i načinu prevencije. Ona su bespomoćna i nesamostalna, često izolirana od pomoći i podrške.

Sva djeca imaju pravo na informacije, vještine i strategije kojima će steći veću sigurnost i kontrolu nad svojim životima. CAP program provodi se u vrtićima, školama i odgojno-obrazovnim ustanovima koje za to pokažu želju i potrebu, no i vi možete osnovati svoj CAP tim i provoditi program nenasilja gdje god se nalazili.

Izvor

Smatram kako je dužnost svakog odraslog provoditi svojevrstan "CAP program", ne misleći pritom na navedeni program već općenito na program informiranja i osposobljavanja djece da znaju asertivno reći “Ne” (pogotovo odraslom napadaču; djeca odrasle smatraju autoritetom pa se osjećaju dužni odgovoriti) i da znaju kome se mogu obratiti za pomoć. Policija i Centar za socijalnu skrb maloj djeci ponekad zvuče apstraktno pa bismo trebali povećati izvore koji bi djeci mogli pružiti sigurnost i zaštitu prvenstveno tako što bi ona trebala znati da se za pomoć mogu obratiti i prijatelju ili učitelju u kojeg imaju povjerenje. Traženje pomoći nije tužakanje! 
Nasilje je, nažalost, dječja svakodnevica i nešto o čemu ona trebaju znati sve što su, u skladu s njihovom dobi, spremni razumijeti.

Jedna od stvari koje možete naučiti svoje dijete jest kako se obraniti od (tjelesno nadmoćnijeg) napadača. Ako napadač djetetu zatvori usta šakom ne bi li ga spriječio da vrišti, dijete ga može povući za mali prst savijajući ga unatrag, što kod napadača izaziva jaku bol i on refleksno miče ruku s djetetovih usta, nakon čega ono može vrištati (ne iz grla, piskutavo, već iz snažno iz trbuha, na što će odrasli, inače imuni na dječje piskutavo vrištanje, zasigurno reagirati).

Izvor

Također, dijete treba znati da postoje dobre i loše tajne. Ako netko želi imati tajnu s tobom, a ti se zbog nje ne osjećaš najbolje, svakako bi je trebao podijeliti s nekom osobom kojoj vjeruješ. Isto je i s dodirivanjem: ako te netko dodiruje, a ti se zbog toga ne osjećaš dobro već imaš neugodan osjećaj u trbuhu, imaš pravo reći toj osobi da te ne dodiruje i sve ispričati nekom bliskom.

Ponekad je nasilje uzelo maha i tu je kasno govoriti o prevenciji. Prema Obiteljskom zakonu Republike Hrvatske, svatko je dužan obavijestiti Centar za socijalnu skrb o svim oblicima tjelesnog, duševnog i spolnog zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupanja s djetetom. Pa čak i sumnju. Na Centru je da istraži je li vaša sumnja bila opravdana ili neopravdana. U svakom slučaju, bolje je lažno prijaviti nasilje, nego ga ne prijaviti.

Učinimo nevidljivo vidljivim...



petak, 6. rujna 2013.

Oklevetani vuk

U totalnoj sam gužvi i samo gomilam fotkice aktivnosti koje želim podijeliti s vama, ali nikako ne stižem prebaciti ih na laptop, obraditi ih i ubaciti na blog... Dok se to ne dogodi, a vjerujem da će biti ovaj vikend, želim vam pokazati jednu priču koju sam prvi puta čula u sklopu kolegija Pedagogija djece s posebnim potrebama, a koja me je oduševila i natjerala na razmišljanje baš kao što je oduševila i svakoga kome sam ju ispričala (govorim o odraslima).
Smatram da su djeca ipak premala da bi shvatila pravu bit priče, i uostalom, ne želim kvariti Crvenkapicu i zbunjivati ih, tako da osobno, ovu priču odgađam barem do 6 godina. :)
No, da ne duljim... uživajte u dirljivoj ispovijesti oklevetanog vuka:

Šuma mi je bila drugi dom. Živio sam tamo i brinuo se o njoj. Trudio sam se držati je urednom i čistom. A onda, jednog dana, dok sam čistio smeće što ga je netko ostavio za sobom, začuo sam korake. Skočio sam iza jednog stabla i ugledao malu djevojčicu kako dolazi niz stazu noseći košaricu. Odmah je bila sumnjiva jer je bila čudno odjevena – sva u crvenom, pokrivene glave, pa se činilo kako ne želi da ljudi znaju tko je. Naravno, zastao sam kako bih je pogledao. Pitao sam ju kamo ide, odakle je došla i sve to. Digla je nos i kazala mi uobraženo da ide bakinoj kući. Dok je išla dalje stazom, uzela je čokoladu iz košare i počela je jesti bacivši omot za zemlju. Zamislite to! Bila je već dovoljno loša što je bila došla u moju šumu bez dozvole i bila prosta prema meni. A sad mi je prljala dom. Odlučio sam ju naučiti pameti.
Potrčao sam ispred nje do kuće njezine bake. Kad sam vidio staricu, shvatio sam kako je poznajem. Prije više godina bio sam joj pomogao riješiti se štakora u kući. Kad sam joj objasnio što se dogodilo, složila se pomoći mi naučiti njezinu unuku pameti. Pristala se sakriti pod krevet, dok ju ne pozovem.
Kad je djevojčica stigla, pozvao sam je u spavaću sobu gdje sam u krevetu bio ja, odjeven kao njezina baka. Djevojčica je ušla i kao prvo, kazala je nešto ružno o mojim velikim ušima. Već su me i prije vrijeđali, pa sam učinio z toga najbolje što se moglo kazavši kako mi velike uši pomažu da je bolje čujem. Potom je još nešto ružno primijetila, ovaj put o mojim izbuljenim očima. Kako uvijek pokušavam ostati miran, nisam se obazirao na njezinu uvredu i kazao joj kako mi velike oči pomažu da bolje vidim. Ali sljedeća uvreda stvarno me pogodila. Kazala je nešto o mojim velikim zubima. U tom trenutku izgubio sam strpljenje. Znam da sam trebao biti u stanju vladati situaciju, ali više nisam mogao svladati ljutnju. Skočio sam s kreveta i zarežao na nju: „Zubi će mi pomoći da te bolje pojedem.“
Nijedan vuk nikada ne bi pojeo malu djevojčicu. Ja je sigurno nisam mislio pojesti (vjerojatno mi ionako ne bi bila fina). Samo sam je želio malo uplašiti. Ali, ludo dijete počelo je trčati po kući i vikati. Počeo sam ju hvatati misleći kako ću je moći smiriti ako je ulovim.
Vrata su se odjednom otvorila s treskom i tamo je stajao veliki drvosječa sa sjekirom. Znao sam da sam u neprilici, pa sam skočio kroz prozor i izašao od tamo što sam prije mogao. Ali to nije bio kraj. Baki nikada nije ispričala moju stranu priče. Uskoro zatim proširio se glas o meni kakao sam zao i opak. Sad me svi izbjegavaju. Možda je mala djevojčica još dugo živjela sretna i vesela. Ja nisam.

Izvor
Do sljedećeg čitanja, zagrljaj svima.

subota, 24. kolovoza 2013.

Problemi u ponašanju djece predškolske dobi

Za razliku od uobičajenih postova s idejama za aktivnosti, danas sam vas odlučila počastiti skraćenom verzijom svog završnog rada čija je tema Problemi u ponašanju djece predškolske dobi. 

Izvor

Još krajem osnovne škole počela sam volontirati u gradskoj udruzi osoba s invaliditetom i nekako sam oduvijek bila senzibilizirana za taj problem. Isto se nastavilo i kroz gimnaziju, a na fakultetu sam praksu uvijek radije odrađivala u skupinama u kojima su bila djeca s posebnim potrebama. Jasno je bilo da će neka od posebnih potreba biti tema mog završnog rada, a kad sam odabirala točnu temu, vodila sam se za pitanjem kojem mi postavlja svatko kome kažem svoje zanimanje: ''Kako izlaziš na kraj sa zločestom djecom?''. :)

Imala sam popriličnih problema s definicijom, terminologijom, etiologijom... Do nedavno je uvriježeni pojam za ovakvu skupinu problema bio ''poremećaji u ponašanju'', no donošenjem nove Nacionalne strategije za prevenciju poremećaja u ponašanju iz 2009. godine (NN, 8/09), dogovoren je novi termin, problemi u ponašanju, koji se onda grana na rizična ponašanja, teškoće u ponašanju i poremećaje u ponašanju.

Da ne zamaram pretjerano s teorijskim dijelom, prikazat ću ukratko rezultate istraživanja i svakako naglasiti najbitnije stvari na koje mi kao odgojitelji i kao roditelji možemo utjecati i tako spriječiti razvijanje poremećaja u ponašanju, a rizična ponašanja svesti na minimum. Inače, rizična ponašanja su sva ona loša i neprihvatiljiva ponašanja kojima dijete dovodi u pitanje svoje ili tuđe zdravlje, integritet i imovinu, ali se ona manifestiraju ponekad te s vremenom nestaju ili, u gorem razvoju slučaju, postaju poremećaji koje treba liječiti. Primjerice, karakteristika predškolske dobi jest da je dijete u jednoj fazi inatljivo i takvo ponašanje će u većini slučajeva prestati (potisnuto drugim zaštitnim čimbenicima i pravilnim postupcima dječje okoline), no ono svakako predstavlja rizik da se kasnije razvije u poremećaj u ponašanju.



Long story short, svako dijete je dijete okruženo zaštitnim i rizičnim čimbenicima. Na vrhu piramide zaštitnih čimbenika je svakako konvencija o pravima djeteta. Zaštitni čimbenici su i bliske osobe koje djetetu pružaju sigurnost, zatim izloženost jasnim i konstantnim pravilima koja zabranjuju loše ponašanje, razvijanje odgovornog ponašanja, socijalne kompetentnosti, karakter djeteta i slično. Jasno je da omogućavanje većeg broja zaštitnih čimbenika u djetetovu okruženju imaju obitelj i vrtići/škole.

Važnost zaštitnih čimbenika dobiva na težini upravo iz razloga što danas ne postoji dijete koje nije izloženo rizičnim čimbenicima: loše škole i vrtići, disfunkcionalne obitelji, negativne socijalne interakcije, stres, negativne emocije, iskrivljene vrijednosti, nedostatak moralnih dobara i slično.. Naš je zadatak, kao roditelja, odgajatelja i članova zajednice, pružiti djeci optimalne uvjete za očekivani rast i razvoj i za stjecanje što boljih slika o sebi. Djeci treba ljubav, naročito kad je ne zaslužuju, rekao je Harold Hulbert. 

U svom sam istraživanju proučavala učestalost nekih oblika neprihvatljivih ponašanja (uzevši u obzir standardno razvijenu djecu i djecu s teškoćama u razvoju) i evo što sam otkrila:

Najčešće manifestirano neprihvatljivo ponašanje jesu teškoće zadržavanja pažnje jer ih manifestira 28,9% djece. Odmah iza njih je nemaran odnos prema obvezama i uzimanje tuđih stvari bez dopuštenja s jednakim postotkom (24, 1%). Uz njih, tu su nemogućnost dovršavanja započetih aktivnosti i neposlušnost. Ova ponašanja, dakle, manifestira svako peto dijete. Radi se o respektabilnom broju koji ukazuje da je nedvojbeno kako postoje djeca koja već u predškolskoj dobi ukazuju na postojanje ozbiljnijih socijalizacijskih teškoća. U uzorku istraživanja postoji i manji broj djece koja manifestiraju ponašanja poput tikova, enkopreze, enureze, sisanja palca i sl. Budući da su u uzorku djeca s teškoćama u razvoju, moguće je da ti oblici ponašanja karakteriziraju neku od te djece.

Ako vas zanima cjelovit tekst mog završnog rada, s detaljno razrađenim istraživanjem, svakako mi se javite, rado ću vam ga proslijediti i pomoći ako mogu. Ne želim vas trenutno nepotrebno zamarati postocima. 

Pišući ovaj rad i provodeći istraživanje moj je zaključak da s prevencijom problema u ponašanju treba započeti u što ranijom dobi djeteta, podjednako u obitelji i odgojno-obrazovnoj instituciji, vrtiću i školi. Istraživanje je pokazalo da djeca predškolske dobi najčešće manifestiraju rizična ponašanja. Posljedice takvih ponašanja tada su niske, možda tek loše raspoloženje prisutnih (sklonost sukobljavanju s vršnjacima), ljut odgajatelj (opiranje autoritetima), povrijeđeno neko dijete u skupini (zadirkivanje vršnjaka), razbijena čaša (nespretnost), nepospremljena soba dnevnog boravka (lijenost), modrica (fizička agresivnost) ili nešto slično, pogotovo ako se ponašanje manifestira vrlo rijetko. No često manifestiranje takvih ponašanja svakako zahtijeva interveniranje jer predstavlja savršenu podlogu za kasnije poremećaje loših ishoda za dijete koje ga manifestira, ali i za njegove bližnje. 


Izvor

Djeca s teškoćama u razvoju, očekivano, manifestiraju neželjena ponašanja češće nego standardno razvijena djeca. Vjerujem kako su neka neprihvatljiva ponašanja uvjetovana razvojnom teškoćom i na njih možda ne možemo utjecati koliko bismo htjeli, ali neka ponašanja svakako trebamo sprječavati prevencijom ili intervencijom (ako se već manifestiraju). Nadalje, smatram da se često manifestiranje nekih oblika neželjenih ponašanja kod djece s teškoćama u razvoju može umanjiti i pravilnim uključivanjem i socijaliziranjem takve djece u skupinu standardno razvijene djece. 

Kao ključnu riječ izdvojila bih upravo KOMPETENTNOST, misleći pritom na kompetentnost odgajatelja i roditelja. Ono što je sigurno jest da u cijeloj priči o problemima u ponašanju postoji obilje stručne literature i teorije koju su dali brojni znanstvenici. Ne postoji roditelj ni odgajatelj koji zna sve i koji će s lakoćom izbjeći ili promijeniti djetetovo loše ponašanje. Na nama je zato da učimo, stručno se usavršavamo, tražimo pomoć kad je to potrebno i da spomenutu teoriju provodimo u praksi na svaki mogući način. Bio je u pravu Miro Gavran kad je rekao da čitajući knjige nećemo usavršiti vještinu življenja i da se stvarnost ne pokorava riječima, ali knjige moramo čitati da bismo sve to razumjeli. Uza svo teorijski stečeno znanje kako postupati s djecom da bi ona izbjegla ili smanjila manifestiranje neželjenih ponašanja (kasnije i poremećaja u ponašanju) i primjenjivanje raznih postupaka u radu s djecom navedenih u poglavlju o prevenciji problema u ponašanju, obitelj, odgajatelji, ali i šira djetetova okolina dužna je pružati uzor pravilnog ponašanja i u svojem djelovanju stavljati naglasak na toleranciju i međusobno poštivanje.

 Kao što Robert Fulghum kaže, ne trebamo se toliko brinuti ako nas djeca ne slušaju, više bismo trebali brinuti što nas uvijek gledaju. Dječji je život poput komada papira na koji svatko ostavlja bilješku. Uloga odraslih nije lagana, bilješke koje odrasli ostavljaju na djeci ostaju za cijeli život, ali uz jasno postavljene granice i pravila te uz puno ljubavi i poštivanja, odrasli mogu i moraju biti glavni faktor u smanjivanju broja problema u ponašanju. 


Malo srce puno ljubavi :)

Do sljedećeg posta, volite se i grlite se, baš kao i moji zgodni modeli na fotki iznad. Ja sam sigurna da je to najbolji način za sprječavanje svih problematičnih ponašanja. :)

ponedjeljak, 19. kolovoza 2013.

Lov na blago... i diplomu :)

    Nakon duge pauze, napokon sam našla vremena napisati novi post. Mnogo je toga novog od zadnjeg posta, primjerice činjenica da sam diplomirala i da sam sada i službeno odgajateljica pa pretpostavljam da svaka riječ sad ima veću težinu. :P
    Također, s prijateljem sam u svom mjestu, malom prigradskom naselju, odlučila pokrenuti izviđačku družinu tako da sam mnogo vremena provela (i još provodim) polažući tečaj za vođu, učeći nove stvari (pjesme, zakone, čvorove...), obzirom na to da nikad prije nisam bila izviđač tako da mi je sve nepoznato i sad otkrivam potpuno nov, predivan svijet… Novo mi je i to što radim djecom školske dobi, od prvašića do srednjoškolaca, jer smo mala družina i nema nas dovoljno da budemo podijeljeni po godištima tako da se zasad svih 15 družimo zajedno.  Ovaj je uvod uglavnom bitan za to kako bih najavila da će u narednim postovima biti i neke aktivnosti za djecu školske dobi. :D

     Jedna takva aktivnost bit će opisana u ovom postu, a to je Lov na blago. J

     Bilo je to krajem srpnja, vrućine su počele dostizati maksimume pa smo zakazali sastanak za jutro (za razliku od standardnih  poslijepodnevnih sastanaka), obzirom na to da je isplanirana potraga za blagom uključivala traganje po cijelom naselju, a nisam željela da mi se netko od djece skljoka negdje. :D
     Trudila sam se da u potragu uključim kretanje (puno kretanja), stvari koje smo učili na sastancima, ali i pokušaje razvijanja mašte i kreativnosti, jer mi se čini da to najviše izbjegavaju. Također, neki od njih su dosta sramežljivi, pa sam u potragu za blagom uključila i neke mještane našeg naselja koje su moji izviđači trebali pitati za pomoć i na taj način upoznavati mještane, njihove domove i ulaziti s njima u razgovore. Ne moram napominjati da su svi vrlo rado pristali sudjelovati u našoj igri, oduševljeni idejom.

     Prije svega, trebala sam odlučiti o kojem će se blagu raditi, a obzirom na vrelo ljetno prijepodne, bez imalo razmišljanja odlučeno je da će blago biti sladoled. :D
     Smislila sam stihove koje ću im postaviti na razna bitnije lokacije u naselju i isprintala ih na smeđi pak-papir. Tjedan dana prije instalirala sam neki fora piratski font, ali sam dan prije Lova na blago ponovno dizala Windowse tako da ništa od mog fora piratskog fonta, ali svakako razmislite i o tome. J  Također, na pak papiru sam nacrtala i mape koje su im trebale pomoći da dođu do blaga. Istina, izgledaju užasno jer sam sve radila na brzaka i noć prije nego su mi trebale, tako da ako namjeravate ovo raditi s djecom svakako si dajte truda i nacrtajte ili isprintajte lijepe mape koje neće kvariti dojam. J





1.            Igrači su bili podijeljeni u parove (i jedne trojke). Smatram da je bolje da svatko ide sam, ali još su dosta nesigurni i sve im je novo, a imamo i jednog člana koji slabo govori hrvatski i koji je morao biti u paru sa svojim prijateljem koji razumije pročitati upute pa je bilo nepošteno da su neki bili u parovima, a neki ne. Na cesti smo nacrtali metu u čije su središte s određene udaljenosti trebali ubaciti kamenčić. Izvlačenje brojeva odredilo je tko će prvi, a tko posljednji bacati. Nakon pogotka u sredinu, dobili su upute za daljnju potragu, tako da su prvenstvo odredile sreća i preciznost.
Savjet za vas je da nađete drugi način da započnete. Moja ekipa je bila dosta precizna (ili sam ih možda podcjenila pa preblizu stavila metu), ali svi su vrlo brzo pogodili, tako da su skoro pa zajedno krenuli u potragu, što teoretski i ne bi bilo tako strašno (jer sam imala eliminacijske zadatke i jer ne bi svi uspjeli obaviti sve), ali oni su po prvi puta odlučili surađivati i sve raditi zajedno. :D Uglavnom, mjenjajte početak. ;)

2.       Nakon što bi pogodili sredinu, dobili su papirić s porukom:

Hrabro srce, quipos i penkalo,
S tim ćeš se morati snaći.
Možda ti se čini malo,
Al' vjeruj u sebe i blago ćeš naći.
 Prema školi vodi put,
Dobro gledaj oko sebe.
Kada cvijet ugledaš žut,
Znat ćeš da to je za tebe.

Stotinjak metara nakon starta nalazi se dječje igralište s potrganim klupicama na koje sam stavila nekoliko suncokreta.

3.       Pokraj suncokreta nalazio se putni znak koji je davao do znanja da je pismo na 5 koraka, skriveno iza stabla. U njemu je pisalo:

Prvi trag bio je lak,
Hrabro dalje sada kreni.
Iza škole nađi znak,
Sve što treba ponesi meni.

4.       Škola je udaljena kojih 700 metara, a u dvorištu je ispod kamena bilo pismo s daljnjim uputama:

Napreduješ, svaka čast.
Jedan osmijeh ti ponesi.
Traži dalje, nemoj past,
Samo budi to što jesi.

Dosad sve zadatke riješio ti si,
Čestitam ti od srca na tome,
Još par stihova za himnu smisli i zapiši,
I na korak si bliže blagu svome.

Kod crkve nađi sljedeće postaje,
Dobro gledaj u svakom smjeru,
Pokraj lipe gdje se pčele roje,
Ti ćeš saznat moju namjeru.

Također, u omotnici je bilo i papir za smajlićima za ponijeti, nešto tipa ovog:





     To je trebao biti eliminacijski zadatak jer je njih bilo 9, a smajlića 7, ali su išli u parovima tako da su svi nastavili dalje. Također, par koji je prvi stigao do pisma, brzo je uzeo smajlić i nastavio trčati dalje dok su ga drugi samo slijedili, ne čitajući pismo. Rezultiralo je time da su svi došli do točke u kojoj je trebalo predati stihove himne, pogađate, bez stihova. :D (Radi se o himni naše izviđačke družine koja je u nastajanju, a za koju djeca ne pokazuju interes, tvrdeći da ne znaju smišljati pjesmice.)

5.       Dakle, mjesna crkva i pokraj crkve lipe, to je bila sljedeća postaja. U pismu je stajalo:

''Kuda sada trebam poći?'',
Pitanje je koje te zasigurno muči.
Da bi k cilju mogao doći,
Pomoć potraži kod dobrih ljudi u kući.

6.       Nedaleko crkve, ispred jedne je kuće stajao putni znak koji označava da tu žive dobri ljudi. Kad su djeca od domaćina zatražila pomoć, dobili su poruku napisanu šifriranim pismom, germanikusom:

7D7 DO POTO85 (DO VOD2) 7 POTR35Ž7 70POD 4O0T5.
U prijevodu: Idi do potoka (do vode) i potraži ispod mosta.

7.       Most je udaljen 200-tinjak metara od kuće dobrih ljudi. Ispod mosta bila je poruka:

Motiku nađi, negdje je blizu,
Otkopati moraš gdje ''X'' stoji.
Plašit se nemoj, prebrodi krizu,
Vjeruj da ovdje nešto postoji.

U travi nedaleko poruke bila je skrivena motika, a djeca su preko vode (ili okolnim putevima, preko mosta pa na drugu stranu), trebala doći do znaka X napravljenog travom ispod kojeg su bile zakopane 4 mape koje vode do blaga. Mape su bile nacrtane na pak-papiru, smotane i zatvorene u plastičnu duguljastu kutijicu od neke bombonjere. Bile su ih samo 4, tako da još nekoliko najsporijih ne može nastaviti potragu.
Na mapi je bio označeno mjesto na kojem je bila sljedeća poruka, točno ispred prostorije u kojoj imamo sastanke, dakle vratili su se na mjesto s kojeg su krenuli. :D




8.       Ova poruka je zadala prilično muke klincima, iako sam ja mislila da će je od prve riješiti. Podsjetnik: proučiti razvojnu psihologiju školske dobi. :D
Zadatak dakle ide ovako:

Jedna je naprava korisna svima,
Ako si izgubljen on ti je spas.
U šumi il' pustinji sretan je tko ga ima,
Sjever nam uvijek pokazuje _ _ _ _ _ _.

Riješi zagonetku, a onda u mreži slova prekriži sva ona koja se nalaze u zagonetnoj riječi i znat ćeš koga trebaš potražiti.




Zagonetka je bila piece of cake, ali zadatak…  Tražili su riječ kompas u svim smjerovima i trebalo im je 15 minuta da otkriju da moraju prekrižiti sva slova K, O, M, P, A i S. Molili su za pomoć ali nisam se dala, i isplatilo se čekati, bilo je super vidjeti kak zajedno dolaze do rješenja (iako svjesni da će morati dijeliti blago ako svi dođu do njega u isti čas).
 P.S. Priznajem, namjerno sam krivo napisala Šrunfteta, znajući da neće shvatiti pogrešku, ali morala sam ili izbaciti P i M (zbog kompasa) ili smišljati novu zagonetku. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. :D

9.       Štrumpfteta sam, dakle, ja. Duga priča. :D Uglavnom, ja sam im postavila još jednu zagonetku koju su morali riješiti kako bi im dala točne podatke o položaju blaga, no prije postavljanja zagonetke, morali su predati smajliće koje su uzeli iza škole i stihove koje su smislili. I tu smo naišli na problem, nitko nije smislio ništa. Prvo nisam željela da nastave potragu jer nisu izvršili sve zadatke, a onda sam vidjela razočarana lica, i uzela u obzir činjenicu da im je bilo prvi put, i sjetila se kako sam do 3 ujutro smišljala sve u detalje, i onda sam im dala 3 min da smisle stihove. Jedan par je odustao tvrdeći i dalje da oni to ne znaju i dobrovoljno prepuštajući blago ostalima, dok su drugi parovi smislili tako dobre stihove da su svi uvršteni u našu himnu. Totalno je vrijedilo. :) Zagonetka je dakle glasila:

Na prvom smo kampiranju tu pjesmu pjevali rad',
Šatori su nam bili domovi, a što nam je bilo grad?
(Odgovor je ŠUMA, prema pjesmi ''Baramba'': Šatori su nam domovi, šuma nam je grad. Prirode smo mi sinovi, vesel'mo se sad. )

Nakon što su točno odgovorili, dobili su upute gdje se nalazi blago: Kad izađeš iz prostorije, idi 3 koraka desno, 20 koraka lijevo… i tako dalje.

10.   Nakon brojanja koraka, nije ih dočekalo blago nego još jedna poruka, da izmjerim njihovo strpljenje: :D

Pravo blago ovdje nije,
Štrumpftetina to je bila šala,
Lozinka se ipak ovdje krije,
Tako da je šala ova mala. :)

Jedna je pjesma njoj posebno draga,
O dječaku s čunom što spasio je planinku,
Uđi u dućan, ljubazno tetu pozdravi,
Prvi stih joj reci kao lozinku.

I ovdje se radi o izviđačkoj pjesmi ''Smoky'', a prvi stihovi glase: ''Imam čuna zvanog Smokyja''. Prostorija u kojoj imamo sastanke je u sklopu društvenog doma, baš kao i trgovina u kojoj je ekipa trebala tražiti blago. Ljubazna prodavačica odlučila je pomoći nam i pristala sudjelovati u igri. Njen je zadatak bio da prvom paru koji uđe u trgovinu, ljubazno pozdravi i kaže lozinku, da zadnju poruku

11.   I napokon zadnja poruka koja je vodila k blagu:

Bravo, bravo! Ovdje je kraj!
Sam si savladao cijelu stazu!
Blago je u škrinji (Ledojev raj),
Odaberi si jedan i vrati se u bazu.

Bazom nazivamo prostoriju u kojoj imamo sastanke, a blago je dakle bio sladoled po izboru. :)
Također, pobjednik je dobio i značku za najboljeg tragača. Značka je napravljena u 5 minuta: od bijelog čepa od mlijeka odrezala sam stranice tako da je ostao samo gornji krug, sprejem sam obojala u zlatno i nakon sušenja sam nalijepila tetovažu s gusarskom glavom. Vrućim lijepilom sam iza zalijepila zihericu i voila- značka je tu. :) Sliku stavim naknadno.

Klinci su bili oduševljeni ovakvom igrom koja se raširila po cijelom naselju i uključila i neke druge ljude. I ja sam uživala. Bilo je svega - smijeha, razočaranja, napetosti, iščekivanja, slavlja, a najviše zajedništva, što me posebno veselilo, iako je ovo igra u kojoj nije cilj raditi zajedno. Mlada smo i mala družina i jako me veseli svaka natruha zajedništva kod djece koja se sve više udaljavaju jedna od drugih.

I to je to… Ako ste pročitali cijeli post, izgleda da imam posla sa zbilja strpljivim ljudima. :D Odlično, strpljenje je must-have osobina u radu s djecom. ;) Nadam se da ćete moći iskoristiti koncepciju, možda koji stih i ideju, ali očekujem da zasigurno poboljšanu verziju javite i meni da vidim kako ste vi to napravili.

Do sljedećeg posta (svakako kraćeg :D),  grlim vas jako.


subota, 27. travnja 2013.

Philip Waechter: Ja

U postu o slikovnicama najavila sam da ću napisati nešto o djelu ''Ja'' autora i ilustratora Philipa Waechtera. Posudila sam je nakratko od osobe kojoj sam je jednom poklonila kako bi me nadahula da napišem što kvalitetnije hvalospjeve. :D

Jutros sam sjela da napišem nešto o ovom čudu od knjižice koja me toliko očarala da jednostavno nisam imala riječi. I nemam ih, još uvijek. Ne znam što bih rekla o njoj. Pa sam odlučila ništa ne reći. Podijelit ću je s vama...

Jadan fotić koji ostavlja mrljice na fotkama, moja neiskusnost u Windows Movie Makeru i manjak strpljenja od samog početka su bojkotirali ideju da ovo bude jedan savršeni video. Tehička podrška je zakazala, ali vjerujem da će savršenstvo ove priče prikriti sve nedostatke.

Šaljem vam zagrljaj, pozitivne misli za vikend i ponedjeljak u kojem su nam one prijeko potrebne i nadam se da ćete uživati u priči, mi jesmo. ;)



video